Anna Meredith i njezini eksperimenti

annaMeredith

Anna Meredith rođena je 1978. godine u Edinburghu, danas živi i radi u Londonu gdje u procjepu između koncertnih dvorana i noćnih klubova sastavlja orkestralne partiture i elektroničke zapise. Anna spada u hrabru generaciju skladatelja koji bezbrižno sukobljavaju zvukove i reference pop i dance glazbe s konvencijama suvremene klasične glazbe. Nakon dva objavljena EP-ja Black Prince Fury, 2012. i Jet Black Raider, 2013., ova britanska afirmirana skladateljica 2016. godine objavljuje prvijenac naziva Varmints.
Raskoš, kvaliteta i originalnost albuma Varmints slušatelja ostavljaju u nevjerici te ga sve do svoga kraja uspijevaju zadržati prikovanog uz njega izbjegavajući zamor i dosadu, pružajući mu priliku za istraživanje zvukova, muzičkih struktura i vlastitih asocijacija na njih. A asocijacija je nebrojeno. I uvredljivo bi ih bilo nazvati samo citatima i referencama.
Tako bi balade Something helpfull i Dowager bile valjda dovoljne na jednom albumu da se on nazove punokrvnim pokušajem oživljavanja brit-pop vrhunaca u maniri Saint Etienna ili Sundaysa. S druge strane, udarnička Nautillus s kojom se album i otvara i koja je već predstavljena na EP-ju iz 2013., ovdje zvuči nevjerojatno recentno, istovremeno prizivajući Pendereckog, ali i svježe primjere elektronske glazbe poput TNGHT ili Clams Casino koje Anna ovdje za koplje šiša. Tek se kod Honeyed words, Screamshow i završne Blackfiars naslućuje poveznica s klasičnim izrazom i simfonijskim pristupom kompoziciji.
Posebna priča albuma je i njegov singl Taken, kao indie pop himna negdje između New Pornographers i Stereolab, s višeglasnim pjevanjem, grubim gitarskim rifom, akustičnim bubnjem u savršeno glatkom elektronskom okruženju i s pripjevom Jee eee e ee koji danima nakon slušanja ne izlazi iz glave. Vapours i Shill su prog-jazz s paklenim duhačkim dionicama, death metal bubnjem i orgazmičkom strukturom. I da se ne bi krivo shvatilo, ovo nije mishmash. Ovo samo ukazuje na to da Anna Meredith osim što poznaje klasičnu glazbu, ima i široko poznavanje popularne glazbe.

Pronaći nedosljedan, klišeiziran ili isprazan trenutak na albumu Varmints Anne Meredith nije uopće moguće, pogotovo kada se svih jedanaest pjesama doživi kao dijelove cjeline. A cjelina postoji i ona se unatoč prisutnoj raznovrsnosti muzičkih žanrova jasno ocrtava. Sklonost eksperimentu je ono što razlikuje njezinu muziku od tradiconalnog popa, indie -popa, electro beata, techna, jazza, industriala ili nekog drugog žanra o kojeg se album očešao. Mjera i kontrola unosa elektronskih ili akustičnih elemenata, ritma i buke u kompoziciju ili medodiju je ono što ovom albumu donosi povjerenje i uvažavanje. Jer Anna Meredith se u niti jednom trenutku ne igra s muzikom već ju u strogo kontroliranim uvjetima, otvorenih očiju prema svim utjecajima, proučava i određuje njezinu dramaturgiju i krajnji oblik. Rezultat je 47 minuta ne-šablonske, intrigantne, uzbuđujuće muzike. A o utjecaju albuma Varmints na slušatelja i njegov emocionalni aparat možemo samo dodati da pri slušanju još uvijek povremeno s otvorenom čeljusti u čudu vrtimo glavom.

Anomalisa

 

anomalisa

Leopoldo Fregoli talijanski glumac s kraja 19. i početka 20. stoljeća ostao je zapamćen po vještini brzog mijenjanja likova koje glumi na pozornici. Njegova vještina mu je omogućila da se čak i svojevrsni psihički poremećaj nazove po njemu. Fregoli delusion ili Fregolijev sindrom poremećaj je paranoidne prirode u kojem pojedinac doživljava da su ljudi u njegovoj okolini jedna te ista osoba. Michael Stone (David Thewlis), marketinški self-help guru iz Los Angelesa, autor bestsellera How May I Help You Help Them živi u jednom takvom svijetu. Svi likovi koji ga okružuju izgledaju i zvuče jednako. Čak i George W. Bush na fotografiji na zidu kod direktora hotela Lawrenca Gilla (Tom Noonan) u njegovoj noćnoj mori izgleda poput ostalih ljudi koji ga okružuju. Ipak, prikazani život Michaela Stonea nije isključivo psihotičan. U filmu Anomalisia, redatelja i scenariste Charlie Kaufmana, Michael jest u nekom ludilu, ali koje može graničiti s egzistencijalnom krizom ili krizom identiteta srednje dobi. Tako je Anomalisa ipak granično filozofski i psihijatrijski film. Dubina krize koju Michael Stone prolazi vidljiva je u konstantnoj nelagodi koju doživljava u kontaktu s ljudima. Michael nelagodu nosi s pristojnošću i stoicizmom, ali i s očitim nerazumijevanjem i prezirom prema drugoj strani, bilo da su oni njegova supruga (Tom Noonan) ili sin (Tom Noonan), taksist (Tom Noonan), recepcioner (Tom Noonan) ili liftboy u hotelu (Tom Noonan). Sve su to drugi ljudi u kojima se razlike ne razaznaju i koji samo produbljuju njegovu prazninu. Jedino što uspijeva razbiti njegovu sumanutu monotoniju je glas Lise Hesselman (Jennifer Jason Leigh) koja ga u potpunosti opčini i izvadi iz simbolički prikazanog rastrojstva te mu otvori mogućnost da konačno bude sretan. Makar na jednu noć.

anomalisa-700x353

Film Anomalisa zajedno su režirali Charlie Kaufman i Duke Johnson, maestralno u tehnici stop motion na temelju Kaufmanovog scenarija. Isti predložak je još 2005. godine postavljen kao audio drama u sklopu projekta Theater of the New Ear u Los Angelesu i New Yorku s glumačkom postavom koja svoje glasove daje i u ovom filmu. Ovo je drugo redateljsko ostvaranje Charlija Kaufmana, scenariste kultnih cerebralnih filmova Being John MalkovichAdaptation. i Eternal Sunshine of the Spotless Mind. Fantastičnu animaciju u filmu prati i izvrsna muzika Cartera Burwella, provjerenog kompozitora i Kaufmanovog suradnika.

Anomalisa je ove godine nominirana za nagradu Oscar i to kao prvi film u kategoriji animiranog filma s oznakom R koja podrazumijeva roditeljsku pratnju za gledatelje mlađe od 17 godina. Restrikciju je film dobio zbog scene seksualnog odnosa između Michaela i Lise koja će ostati upamćena poput one iz još jednog stop motion klasika, Team America: World Police.

 

Tjeskobno širenje svemira

expabse cover1

U ozračju odlaska Starmana na kozmički konak, kada je sve oko nas nekako sinkrono i začudno, baš capricornovski čiju kinesku godinu upravo ispraćamo, pratimo i novu seriju već odavno posrnulog kabelskog TV kanala Syfy. Ime serije s deset najavljenih nastavaka je The Expanse koja je već u polovici svog emitiranja i nakon traljavog početka (očajnički pokušaji astronauta da stave u funkciju antenu tako što ju opale nogom ili neobične mješavine jamajkanskog i južnoafričkog dijalekta na Ceresu, pa ispada da od svih religija jedino mormoni jezde kroz svemir) odjednom se sve nekako posložilo u sasvim originalnu i uzbudljivu TV seriju. Onakvu kakvu Syfy nije imao još tamo od prequela kultne Battlestar Galactice, Caprica iz 2010. godine, kada je serija bezobrazno upokojena. Samo pravednici su naravno Battlestar Galacticu počeli konzumirati s pilot epizodom, a ne bingeanjem tamo negdje od kraja treće sezone pa se onda hvalili s upućenošću i trivijama iz te kultne serije.

Tako je šansa pružena i seriji The Expanse od nulte minute jer u ovo vrijeme Trećeg svjetskog rata proglašenog od Pape Francisca, što nam drugo preostaje nego dezerterstvo na svim životnim poljima i bjesomučno konzumiranje fikcija koje prate radnju od prije dvjesto godina (kao što je BBC-jeva War and Peace s veličanstvenim Paulom Danom) ili fikcije koja opisuje budućnost za dvjesto godina od današnjice. The Expanse nas uvodi u dvjesto godina daleku budućnost sa starim trash-coolerom Thomasom Janeom, glumcem koji je prekoračio Tanku crvenu liniju na Guadalcanalu u najboljem filmu dvadesetog stoljeća (uz Odiseju u svemiru), koji također glumi i u Darabontovom The Mist, labuđem pjevu kvalitetne i niskobudžetne, srednjostrujaške znan-fan filmske produkcije.

Što će biti za 200 godina po vizijama znan-fan književnog dvojca, Daniel AbrahamTy Franck, koji si nadjenuše pseudonim James S. A. Corey, već ovjenčanih nagradama Nebula i Hugo, književnim znan-fan oscarima, ne razlikuje se puno od onoga što bijaše u Tolstovljevim snoviđenjima Napoleonovih vremena. Naravno, bilo je i bit će ratova i pomirenja. I vječne igre naših Tanatosa i Erosa, kao da mi ljudi nemamo prečeg posla. I kao što na početku devetnaestog stoljeća imamo zaraćene strane Napoleona i Koalicije koju predvode Austrija i Rusija, tako i na početku dvadesetitrećeg stoljeća Zemljani i Lunjani, Marsovljani i prekarijati s patuljka Ceres u asteroidnom pojasu zveckaju laserskim kuburama. Naravno svi su oni ljudi porijeklom s Geje, ali su se pokoljenjima transformirali i postali zasebna podvrsta Homo sapiensa koja se udaljila od korijena (pa tako teroristu sa Ceresa na Zemlji muče na način da ga izlože zemljinoj gravitaciji koja je daleko veća nego u njegovom asteroidnom pojasu).  Sami Zemljani i Lunjani žive nekakav dekadentan multi-kulti utopijski život pozivajući se  još uvijek na Ujedinjene nacije koje su se faktički raspale s Balkanskim i Bliskoistočnim ratovima da bi početkom dvadesetiprvog stoljeća konačni čavao na njihov lijes zabila prva žena na čelu UN-a hrvatica Vesna Pusić. U fabuli Marsovljani su pomalo ljuti i zavidni na Zemljane, pa se ponašaju kao Australci prema Englezima od prije dva stoljeća kmečući nad svojom sudbinom jerbo moraju prekovremeno raditi i sanjaju telepatske snove uronjene u zemaljske oceane koje neće nikada dočekati u škrtoj zemlji koja krije svoje blago, zvanoj planet Mars. Dalje, Marsovljanima netko podmeće da miniraju krhki mir u Sunčevom sustavu i priča nam se elipsasto vraća na našeg Thomasa Janea, Joea Millera, inače Beltanjanina koji radi u državnoj službi Zemlje kao policajac ganjajući gerilu na vlastitom planetoidu. Posebna misija Joea Millera je da pokušava dokučiti gdje je nestala kćerka obitelji Lunjana koji su ga angažirali da je pronađe, a uz koju se veže glavna potka priče o uroti protiv mira na kamenčićima oko naše zvijezde.

THE EXPANSE -- "Remember the Cant" Episode 103 -- Pictured: Thomas Jane as Detective Josephus Miller -- (Photo by: Rafy/Syfy)

Postaja Belt na Ceresu prolazi kroz vrhunjenje melting pota civilizacije, a sve to podsjeća na bladerunnerovski L.A. kojih 150 godina ranije s primjesama Cuaronovskog Londona iz The Children of Men kojeg upravo mi sada proživljavamo na početku Trećeg svjetskog rata i naravno da se možemo najviše identificirati s takvim ludilom u asteroidnom pojasu. Nekako nam taj svijet priliči, nama dezerterima iz ovog gadnog vremena kroz koje prolazi planet Zemlja gdje je jedini pravi posao, posao oko novca (kako smo i vidjeli u završnom razvoju druge sezone serije Fargo) i gdje hrvatski nadbiskup znanosti Korado Korlević (Explora, HR Pula) prijeti da svi oni koji konzumiraju i bingeaju piratski skinute digitalne slike i sličice ne predstavljaju ništa drugo nego jednu od pet grana na koju se grana ljudska vrsta. Ta naša grana po mišljenju monsg. Korlevića je jalova i slomit će je orkanski vjetrovi nadolazeće središnjice dvadesetiprvog stoljeća, stoljeća depresije i singularnog buđenja strojeva. Mi dezerteri iz plitkog groba prekrivenog cvijetovima Sunovrata u antičkom horu mu uzvraćamo da uživamo u digitalnom slikopisu The Expanse jer je priča zavodljiva, većina likova je oslobođena zadaha narcisoidnosti i omnipotencije (što je jedno te isto). Oni su luckasti i duhoviti i kapiraju da čovjek, vala, nije čovjek ako se u njemu ne sukobljavaju sile dobra i zla. Još samo kad bi razumjeli rastafarijanski slang na kojem besjede stanovnici Belta/Ceresa (Ceres je inače patuljasti planet po veličini ispred Plutona) i koji je očito predstavljao nepremostivi problem za entuzijaste koji si daju truda u prevođenju titlova serije.

Leviathan_Wakes
Autori serijala The Expanse (nagrađeni nagradom Hugo za Leviathan Wakes, prvi dio serijala, 2011.) nisu upali u zamku prikaza klišeiziranog, klasičnoga znan-fan junaka pa su junaci i ostali likovi ovdje u svojoj punoj životnosti koji s protokom vremena grade i učvršćuju svoj karakter ili jednostavno poginu. Najavljena je i druga sezona serije za početak 2017. godine pa navijamo da se sve to pretvori u pravu znan-fan sagu poput serije Battlestar Galactica i eto nam spinozovske radosti i veselja za sve nas s usahle grane Homo Sapiensa koji će kad tad ili makar u nekom zanimljivom znan-fan serijalu odgovarati pred svemirskim Den Haagom  za genocid koji učiniše nad Neandertalcima.
Fotografija u seriji je fascinantna, pa uzima u obzir najveću silu svemira ako izuzmemo još uvijek neistraženu tamnu energiju. Silu gravitacije na koju je jedini računao Stanley Kubrick i od prije dvije godine Alfonso Cuarón u filmu Gravity. Potom ju je upropastio Ridley Scott i učinio smiješnom u „komediji“ The Martian. Uporaba oružja i inženjerije u seriji je uvjerljiva, ipak smo još u našem Sunčevom sustavu i daleko od puteva i stranputica Interstellara i mačevanja u dalekim muppet svjetovima Star Wars-a.
Još kad je prije koji dan u Late Night-u na Seth Meyersovo pitanje što gleda od televizijskih serija, jedina i neponovljiva Retta (Donna Meagle iz Parks and Recreation), poznata i kao strastvena blogerica, preporučila uz podcijenjene The Leftovers II i seriju The Expanse nije nam preostalo ništa drugo nego da svojim prijateljima sa Zemlje preporučimo da urone u svijet Sunčevog sustava na relaciji Zemlja-Mjesec-Mars-asteroidni pojas, zapuše uši i ne čuju podmukle grmljavine Trećeg svjetskog rata koji nemilice traje od Sirije preko Slavonskog Broda do Pariza, a da ga mi, ljudi iz Europe i Amerike, s radošću i uporno negiramo.

Earthers get to walk outside into the light breathe pure air, look up at a blue sky, and see something that gives them hope.
And what do they do?
They look past that light…
Past that blue sky…
They see the stars, and they think, “Mine.”

Master of None – teret koji se samo doima teretom

maste_s1_005_h.0.0

Posebno je zadovoljstvo tek krajem godine pogledati seriju za koju istovremeno zaključite da je jedna od najboljih u toj godini. Budući je već postalo uobičajeno da se godišnje pojavi najmanje pet serija koje se uspiju odgledati do kraja sezone, šteta je taj užitak potrošiti na samom početku ili, još gore, usred ljeta za kojeg i niste točno više sigurni gdje ste ga proveli.

Dev Ansari (Aziz Ansari) tridesetrogodišnji je njujorški glumac koji svoj moderni život provodi na za njega uobičajeni način, snimajući reklame, tražeći druge ozbiljnije glumačke poslove, družeći se s prijateljima i pokušavajući realizirati intimnu vezu. Život tridesetgodišnjaka na svom putu prema realizaciji i zrelosti u utopiji zvanoj New York tema je nove Netflixove serije Master of None. Kao i u mnogim filmovima i serijama s radnjom u tome gradu i ovdje New York predstavlja jednog od likova serije. Prikazani lagodan i svemoguć život ne ostavlja prostor za jadničke momente koje ostali stanovnici planete proživljavaju.

Sve od Seinfelda, preko Curb Your Enthusiasm do Louia autori serija s radnjom u New Yorku uzimaju cinizam kao osnovnu strategiju suočavanja sa životom likova iz serije. Tako je nihilizam u kombinaciji s New Yorkom postao magična formula za serije i obavezno mjesto svakog TV kanala koji drži do sebe. U pravilu to danas dovodi do uspješnica pa se tako HBO može dičiti s Girlsima, FX sa spomenutim Louiem, Fox s The Mindy Project, a Comedy Central s Broad Cityem. Netflix je sa serijom Master of None, autora  Aziz Ansarija i Alana Yanga, ipak uspio izbjeći zamku prikaza gorkog i depresivnog stanovnika tog grada. Dev se ne ponaša destruktivno poput Louija, neurotično ne interpretira stvarnost poput likova u Girlsima i ne histerizita poput djevojaka iz Broad Cityja. Umjesto takvog ovdje se koristi zabavni i gotovo Disneyevski pristup koji dakako ne podrazumijeva naivnost i patetiku, već iskrenost i empatiju (što je patetično samo kad se ovdje napiše) i veliku količinu zdravog humora. Seriju čini deset epizoda polusatnog zabavnog sadržaja objedinjenog jednom temom po epizodi, od kojih ovdje izdvajamo neke koje ulaze u kategoriju malih remek djela: Parents, Indians on TV, Nashville, Ladies and Gentlemen, Mornings i Finale.

U formi polusatnog, iskrenog, duhovitog sadržaja obrađuju se popularne teme poput pozicija manjina, ravnopravnosti spolova, generacijskih jazova, modernih ljubavnih veza, a sve je to uronjeno u okvir popularne kulture s pregrštom referenci, dovitljivih osvrta na suvremeni život, zanimljivih cameo i gostujućih glumaca.

Aziza Ansarija se sjećamo po smiješnom (ali ne baš simpatičnom) liku Toma Haverforda iz serije Parks and Recreation, pa je njegova pojava u liku Dev Ansarija još veće otkriće i osvježenje. Društvo mu ovdje prave jednako odlični Eric Wareheim, Lena Waithe, Kelvin Yu i Devova djevojka, bivša članica SNL -a, Noël Wells. Aziz je pripadnik druge generacije indijskih migranata u New Yorku i jednako kao i njegov lik Dev Ansari, a i ostali likovi u seriji, pripadnici su okrajaka generacije X koji su svoje vještine i vrline disperzirali na očito preširok krug aktivnosti života postajući tako spretni u mnogočemu, ali stručnjaci ni u čemu. Teret koji se samo doima teretom.

 

starstarstarstarstar

Marsovac – ne vraćajte ga kući!

martian

Marsovac uopće nije popdelovski film. Sukladno tome, ovako o jednom filmu Pop:Del nikada nije pisao. I nikada više i neće. Ali sada piše i to uglavnom iz razloga što je s Marsovcem obrazac spašavanja u hollywoodskim filmovima dosegao razinu u kojoj se može nazrijeti žanr vrijedan pažnje. A i zato jer se odavno uopće nije pisalo.

Na prvi pogled, Marsovac sve slabijeg Ridleya Scotta još je samo jedan u nizu zanatski solidno odrađenih hollywoodskih filmova spašavanja. Dobro dramaturški, režijski i vizualno posložen s relativno malo znanstvenih grešaka, te začinjen prstohvatom mediocre humora. Scenarij, koji se bazira na istoimenoj knjizi mladog blogera Andya Weira, zatim odnosi među likovima, te posebno ritam filma, u potpunosti su prilagođeni jednostavnoj i već dobro provjerenoj hollywoodskoj formuli: problem iz kojeg naizgled nema izlaza, čvrsta odluka glavnog lika da će svakako naći izlaz, i, konačno, apsolutno predvidljiv ali i napet pronalazak izlaza. Šteta maestralne Kirsten Wiig koja zaista ništa nije mogla napraviti u tako scenaristički položenoj sporednoj ulozi, skoro isto vrijedi i za velikoga Donalda Glovera. Prelijepa Jessica Chainstain, također, nije imala puno izbora, pa se odlučilo da je dovoljno da bude samo prelijepa. I Kate Mara. Ah. Kao solidnog i onog kojem se i dalo dovoljno prostora svakako treba istaknuti Chiwetela Ejiofora, zemaljskog šefa marsovske misije u NASA-i, i ne toliko zbog ove uloge, koliko zbog toga da se na ovim stranicama spomene najbolji ovogodišnji film Z for Zachariah, u kojem Chiwetel ponosno igra.

I dok su sporedni glumci ovog filma marsovski dobri, glavnog lika, Marka Watneya izvrsno utjelovljuje dosadni Matt Damon. Siroti Mark ostaje živ živcat na Marsu iza misije koja napušta planet zbog oluje, hrleći doma u uvjerenju kako je njihov kolega u istoj toj oluji poginuo. Dakle, razlog Markovog problema koktel je veće ili manje odgovornosti drugih i više sile. Da bi se spasio ili izvukao iz te nemoguće situacije potrebno je da uloži čitav svoj ljudski potencijal i napor što će tek onda, a proporcionalno njegovom uloženom trudu i autentičnosti istog, moguće rezultirati pomoći drugih te dovesti do neizbježnog slaganja scena u njegovu korist.

NASA, dakle, saznaje da je Mark živ no odbija obavijestiti posadu broda koja ide kući da ih ne bi uznemirili, kalkulirajući sa šansama za Markovo preživljavanje. Tome je tako sve dok ih Mark svojom beskrajnom željom da preživi ne u uvjeri da im se isplati pronalaziti načina da ga se spasi. Oduševljeni njegovom željom za životom, isti okreću ploču i kreću u spašavanje.

Tema spašavanja u Hollywoodu nije novost. Počnimo od friškoga, Gravity, All is Lost, Life of Pi, Saving Private Ryan… U svakom slučaju, dovoljno da se naznače okosnice žanra. Nešto je slično učinio Blake Snyder u svojoj knjizi/priručniku o pisanju scenarija naziva: „Save the Cat! Goes to the Movies“ iz 2007. U slučaju Marsovca, a po Snyderovoj knjizi, radi se o žanru DUDE WITH A PROBLEM (DWAP) – Innocent Hero, Sudden Event, Life Or Death Battle”, te pod-žanru: “Epic Problem”. U knjizi se može pronaći veći broj filmova navedenog žanra, a pod istaknutom poveznicom možete pronaći listu iz knjige upotpunjenu filmovima HBO scenarista Erika Borka.

I da se ne duži puno sa zanimljivostima, nego da se završi u maniri površnosti, spašavanje se u hollywoodu pomaklo s kolektivnog ka individualnom. Prešlo se s vanjske prijetnje na unutarnju. Tim, kolektiv ili čovječanstvo se više ne brane od vanzemaljske opasnosti homogenizirajući prijateljstvo, zajednicu ili obitelj u toj borbi (Armagedon, Independence Day, Man in Black, Starship Troopers, Mars Attacks! i sl). Opasnost sada sve više dolazi iznutra, a na jedinki je odgovornost za vlastito spašavanje. Takvo samo-spašavanje danas očvršćuje jedinku pridajući joj superherojske atribute. Kolektiv, tim, zajednica, prirodne sile, sudbina i sl., uključuju se samo ako jedinka pokaže dovoljno volje da se spasi. To nam Marsovac doslovno nacrta. Spas i opstanak čovječanstva ne ovise više u skoro nikakvoj mjeri o zajedništvu i timskom radu. Ako ne pokažete nadljudski napor i želju za životom i ne znate kreativno koristiti izume poput najlona ili samoljepljive trake, smatrat ćete se kolateralnom žrtvom. U protivnom, možete postati i zvijezda.

ZDRAVLJE nas je izdalo

Treći album noise grupe HEALTH iz Los Angelesa, naziva Death Magic (2015.), dobar je primjer prilagodbe originalnog i provjerenog zvuka novim generacijama. Podilaženje je drugi naziv za takvu pojavu. Revival noise-a u prošlom desetljeću u kojem su pored HEALTH-a sudjelovali i bandovi poput Boris i Sunn O))), očito je bio kratkog daha što zbog karakteristika samog žanra, zbog ograničenog kreativnog kapaciteta kod čovjeka, što zbog prije spomenute pojave. Na novom albumu nekad omiljenih noise izvođača buka je zamijenjena zvukovima industrial-electro-popa koji danas dobro prolazi kod mladežinaca.

HEALTH su svoj istoimeni prvijenac izdali 2007. godine i zabilježili pristojan uspjeh za jedan nezavisni band u prošlom desetljeću, ali su tek s remixom istog albuma, naziva Health//Disco, na kojem su okupili elektro izvođače u usponu da obrađuju njihove pjesme, dosegli širu vidljivost. I dan-danas verzija Crystal Castlesa njihove pjesme Crimewave izaziva poštovanje za oba izvođača. Poučeni očito vrijednim iskustvom i kod izdavanja njihovog drugog albuma, Get Color (2009.), band ne mijenja taktiku pa objavljuju album Health::Disco2 te ponovno postižu veći uspjeh kod publike i kritike, nego s originalnim albumom.

Lekcije su bile presnažne tako da upravo objavljeni treći album zvuči kao nečiji-remix-njihovog-novog-albuma i jasno je da Disco3 nikome neće biti potreban. Album Death Magic ipak krasi par solidnih pjesama (Stone Fist, Men Today), ali su sveukupan dojam i atmosfera takvi da ih se ni Limp Bizkit ne bi posramili.

Four Tet: Morning/Evening

Raga je u hinduističkoj kulturi i indijskoj klasičnoj glazbi puno više od puke pjesme ili melodije. Iako ima svoju zadanu glazbenu strukturu pa i teoriju koja ju slijedi, raga je skladba koja se određuje po onome što izaziva na emocionalnoj i duhovnoj razini kod slušatelja. U doslovnom prijevodu raga znači boja ili nijansa, a osim što je obojila duše i duše indijskih generacija, prisutna je i u današnjoj popularnoj kulturi ponajprije zahvaljujući dinamičnoj bollywoodskoj industriji. Lata Mangeshkar jedna je od legendi kako rage, tako i Bollywooda. Danas Lata ima 85 godina te je u svojoj karijeri od 50-ih godina prošlog stoljeća do danas otpjevala nebrojeni broj pjesama u stotinama indijskih filmova. Jedna od njezinih uspješnica jest i pjesma Main Teri Chhoti Behana Hoon iz indijskoga filma Souten.

Za pjesmu koja govori o ljubavi, potomstvu i zloj sudbini, znalci kažu da posjeduje raga strukturu, njezina melodija zasigurno nijansira slušateljevu dušu, a poslužila je i Kieranu Hebdenu kao sample na njegovom novom albumu. Duša slušatelja se pri tom obojila do kraja.

Four_Tet

Rodom iz Južne Afrike, porijeklom Indijac s majčine strane, Kieran Hebden aka Four Tet odavno je sklon istraživanju globalnih muzičkih pojava, o čemu se na ovim stranicama već i pisalo, a na novom albumu Morning/Evening poseže za vlastitim korijenima. Album se sastoji od dvije cjeline, Morning side s repeticijom elegičnog pjevanja u trajanju od 30 sekundi s kojim Late Mangeshkar sažima svu tugu svijeta i Evening side instrumentalnommeditativnom i minimalnom kompozicijom u kojoj se samo na trenutak pojavljuje plesni potencijal. Upravo je s time naznačeno ono u čemu je Hebden najbolji. a to je anti-klišej pristup gdje se slušatelja stavlja u poziciju borbe s očekivanim razvojem kompozicije koja odlazi u područje nikad dosegnutog vrhunca, kao što je to maestralno učinjeno na njegovom singlu Spirit Fingers s albuma Rounds iz 2003.

Dvije dvadesetominutne skladbe na albumu nazvane su Jutro i Večer što se dodatno uklapa u promišljanje koncepta rage koja je nerijetko u svom izričaju povezana s dijelovima dana ili godine. Uz to, kao dodatni kozmički vic, album je objavljen 21. lipnja u namjeri da se njime proslavi ljetni suncostaj.

Teško je drugačije završiti ovaj članak nego s najavom da će Four Tet  u srijedu. 26. 8. 2015. u pulskoj Areni održati koncert. Navečer. Pod zvijezdama kasnog kolovoza.