Čileanska pustinja Atakama, meta ljudskih projekcija Marsa na zemlji i najsušnije mjesto na svijetu, najširi je fokus dokumentarnog filma Patricia Guzmána, Nostalgija za svjetlom (Nostalgia de la luz, 2010.). Kozmičke sinkronosti sudbina nesretnih žena koje po pustinji traže kosti svojih bližnjih, nastradalih u Pinochetovom režimu, astronoma koji proučavaju svemir pomoću najvećih teleskopa na svijetu te onih koji istražuju bogata arheološka nalazišta pred-kolumbijskih civilizacija, ovaj film lako uspijevaju učiniti zanimljivim. Pored kalcija kao sastavnog dijela kostiju ljudskog tijela, te onog koji se analizira u istraživanjima zvijezda, a koji se raspršio po galaksiji nakon velikog praska, objedinjava ih i to što su svi intervjuirani pojedinci u ovom filmu  usmjereni proučavanju prošlosti. Bilo da gledaju u prošlost svemira ili u prošlost naroda. Suočavanje s prošlošću, ovaj vizualno jako dojmljiv film, postavlja kao presudnu stvar u našim životima i kao temeljnu potrebu društva. Ipak, kad se malo odmaknete od filma i njegove svidljivosti, shvatite da redatelj, ujedno i narator filma, to radi na krajnje patetičan i neukusan način. Neukusno poput pojavljivanja majki Srebrenice sa transparentom na tematskoj sjednici Opće skupštine UN-a o ulozi Haaškog tribunala. Ali i dalje potresno.

To je posve jasno kada se pogleda film slične tematike, ovaj put igrani, o marketinškoj kampanji ‘No’, koju je predvodila jedna od dviju političkih opcija u Čileu, 1988. godine. Tada održani referendum, organiziran pod pritiskom međunarodne zajednice, trebao je dati ili oduzeti legitimitet Pinochetovoj diktaturi za sljedećih 8 godina. Opcija ‘No’ bila je za odlazak Pinocheta i raspisivanje izbora, a s druge strane nalazila se opcija ‘Si’, koja se zalagala za ostanak Pinocheta na vlasti.  Film No (2012.) prikazuje medmenovski tim koji izrađuje televizijski sadržaj u trajanju od 15 minuta, koliko su u to vrijeme dobile te dvije strane za promociju vlastitih stavova i privolu birača. Naravno, pobornici Pinocheta su, pored tih 15 minuta, imali na raspolaganju svo ostalo televizijsko vrijeme. Fokus filma stavljen je na mladog marketinškog stručnjaka, sina čileanskog disidenta, René Saavedra (Gael García Bernal), u njegovoj diskretno prikazanoj ambivalenciji. U pokušaju da se prate njegove dileme vezane uz referendum, film uspijeva zahvatiti svu snagu maistreamea, samo ovlaš prikazujući potencijalno kalkulanstvo takve pozicije. Namjerno nam ostaju nedostupni Reneovi motivi i razlozi zašto se uključuje u anti-Pinochet kampanju. O njima možemo samo nagađati i upravo to ovaj film čini intrigantnim i iskrenim. Na trenutke se čini da je riječ o čistom profesionalizmu, a na trenutke se čini da se René konformira neposrednoj okolini, poput svojoj bivšoj supruzi, notornoj aktivistici protiv Pinochetove dikature. Ostavlja se i prostor da su dileme prouzrokovane vlastitim komoditetom i željom da njegov ipak ugodni život, s kućnom pomoćnicom i mikrovalnom pećnicom, ostane neugrožen. Rene se u pripetavanju sa suradnicima, kod izbora pozitivističkih ili negativističkih pristupa kampanji, uspijeva izboriti da ‘Chille – Happiness is Coming’ postane glavni slogan kampanje, kojom dominiraju afirmativne marketinške poruke, uz poneku oštru kritiku Pinochetovog režima.

  

Redatelju Pablu Larraínu ovo je treći film (nakon prethodnih Tony Manero i Post Mortem) i završni dio trilogije koja se bavi Pinochetovim režimom u Čileu. Ova adaptacija kazališne predstave Referendum, čileanskog Hrvata Antonia Skármete, snimljena u U-matic video tehnici s namjerom da se dočara atmosfera kraja osamdesetih godina, u potpunosti uspijeva postati dokumentarnom dramom, ponegdje s dodatno naglašenom realnošću pri korištenju dokumentarnih snimaka koji se savršeno uklapaju u ostali snimljeni materijal. U tako realističnoj atmosferi filma, i ne postavlja se pitanje da li su junaci filma stvarno postojali, što se ispostavlja da i nisu, već su nastali po uzoru na neke stvarne ljude drugih imena i sudbina. Tako je René amalgam dvojice stvarnih suradnika iz tih dana.

‘No’ opcija u konačnom prebrojavanju dobija 55.99 posto glasova i Čile na trenutak zahvaća euforija i sveopće veselje. René, premda je dao možda i presudni doprinos pobjedi, euforiju promatra gotovo začuđeno i s distancom, dajući naslutiti da se ideja u sloganu ‘Chille – Happiness is Coming’ unatoč svrgavanju Pinocheta s vlasti, neće tako lako i brzo realizirati. I nije. Ali zato imaju budućnost.