U ozračju odlaska Starmana na kozmički konak, kada je sve oko nas nekako sinkrono i začudno, baš capricornovski čiju kinesku godinu upravo ispraćamo, pratimo i novu seriju već odavno posrnulog kabelskog TV kanala Syfy. Ime serije s deset najavljenih nastavaka je The Expanse koja je već u polovici svog emitiranja i nakon traljavog početka (očajnički pokušaji astronauta da stave u funkciju antenu tako što ju opale nogom ili neobične mješavine jamajkanskog i južnoafričkog dijalekta na Ceresu, pa ispada da od svih religija jedino mormoni jezde kroz svemir) odjednom se sve nekako posložilo u sasvim originalnu i uzbudljivu TV seriju. Onakvu kakvu Syfy nije imao još tamo od prequela kultne Battlestar Galactice, Caprica iz 2010. godine, kada je serija bezobrazno upokojena. Samo pravednici su naravno Battlestar Galacticu počeli konzumirati s pilot epizodom, a ne bingeanjem tamo negdje od kraja treće sezone pa se onda hvalili s upućenošću i trivijama iz te kultne serije.

Tako je šansa pružena i seriji The Expanse od nulte minute jer u ovo vrijeme Trećeg svjetskog rata proglašenog od Pape Francisca, što nam drugo preostaje nego dezerterstvo na svim životnim poljima i bjesomučno konzumiranje fikcija koje prate radnju od prije dvjesto godina (kao što je BBC-jeva War and Peace s veličanstvenim Paulom Danom) ili fikcije koja opisuje budućnost za dvjesto godina od današnjice. The Expanse nas uvodi u dvjesto godina daleku budućnost sa starim trash-coolerom Thomasom Janeom, glumcem koji je prekoračio Tanku crvenu liniju na Guadalcanalu u najboljem filmu dvadesetog stoljeća (uz Odiseju u svemiru), koji također glumi i u Darabontovom The Mist, labuđem pjevu kvalitetne i niskobudžetne, srednjostrujaške znan-fan filmske produkcije.

Što će biti za 200 godina po vizijama znan-fan književnog dvojca, Daniel Abraham i Ty Franck, koji si nadjenuše pseudonim James S. A. Corey, već ovjenčanih nagradama Nebula i Hugo, književnim znan-fan oscarima, ne razlikuje se puno od onoga što bijaše u Tolstovljevim snoviđenjima Napoleonovih vremena. Naravno, bilo je i bit će ratova i pomirenja. I vječne igre naših Tanatosa i Erosa, kao da mi ljudi nemamo prečeg posla. I kao što na početku devetnaestog stoljeća imamo zaraćene strane Napoleona i Koalicije koju predvode Austrija i Rusija, tako i na početku dvadesetitrećeg stoljeća Zemljani i Lunjani, Marsovljani i prekarijati s patuljka Ceres u asteroidnom pojasu zveckaju laserskim kuburama. Naravno svi su oni ljudi porijeklom s Geje, ali su se pokoljenjima transformirali i postali zasebna podvrsta Homo sapiensa koja se udaljila od korijena (pa tako teroristu sa Ceresa na Zemlji muče na način da ga izlože zemljinoj gravitaciji koja je daleko veća nego u njegovom asteroidnom pojasu).  Sami Zemljani i Lunjani žive nekakav dekadentan multi-kulti utopijski život pozivajući se  još uvijek na Ujedinjene nacije koje su se faktički raspale s Balkanskim i Bliskoistočnim ratovima da bi početkom dvadesetiprvog stoljeća konačni čavao na njihov lijes zabila prva žena na čelu UN-a hrvatica Vesna Pusić. U fabuli Marsovljani su pomalo ljuti i zavidni na Zemljane, pa se ponašaju kao Australci prema Englezima od prije dva stoljeća kmečući nad svojom sudbinom jerbo moraju prekovremeno raditi i sanjaju telepatske snove uronjene u zemaljske oceane koje neće nikada dočekati u škrtoj zemlji koja krije svoje blago, zvanoj planet Mars. Dalje, Marsovljanima netko podmeće da miniraju krhki mir u Sunčevom sustavu i priča nam se elipsasto vraća na našeg Thomasa Janea, Joea Millera, inače Beltanjanina koji radi u državnoj službi Zemlje kao policajac ganjajući gerilu na vlastitom planetoidu. Posebna misija Joea Millera je da pokušava dokučiti gdje je nestala kćerka obitelji Lunjana koji su ga angažirali da je pronađe, a uz koju se veže glavna potka priče o uroti protiv mira na kamenčićima oko naše zvijezde.

Postaja Belt na Ceresu prolazi kroz vrhunjenje melting pota civilizacije, a sve to podsjeća na bladerunnerovski L.A. kojih 150 godina ranije s primjesama Cuaronovskog Londona iz The Children of Men kojeg upravo mi sada proživljavamo na početku Trećeg svjetskog rata i naravno da se možemo najviše identificirati s takvim ludilom u asteroidnom pojasu. Nekako nam taj svijet priliči, nama dezerterima iz ovog gadnog vremena kroz koje prolazi planet Zemlja gdje je jedini pravi posao, posao oko novca (kako smo i vidjeli u završnom razvoju druge sezone serije Fargo) i gdje hrvatski nadbiskup znanosti Korado Korlević (Explora, HR Pula) prijeti da svi oni koji konzumiraju i bingeaju piratski skinute digitalne slike i sličice ne predstavljaju ništa drugo nego jednu od pet grana na koju se grana ljudska vrsta. Ta naša grana po mišljenju monsg. Korlevića je jalova i slomit će je orkanski vjetrovi nadolazeće središnjice dvadesetiprvog stoljeća, stoljeća depresije i singularnog buđenja strojeva. Mi dezerteri iz plitkog groba prekrivenog cvijetovima Sunovrata u antičkom horu mu uzvraćamo da uživamo u digitalnom slikopisu The Expanse jer je priča zavodljiva, većina likova je oslobođena zadaha narcisoidnosti i omnipotencije (što je jedno te isto). Oni su luckasti i duhoviti i kapiraju da čovjek, vala, nije čovjek ako se u njemu ne sukobljavaju sile dobra i zla. Još samo kad bi razumjeli rastafarijanski slang na kojem besjede stanovnici Belta/Ceresa (Ceres je inače patuljasti planet po veličini ispred Plutona) i koji je očito predstavljao nepremostivi problem za entuzijaste koji si daju truda u prevođenju titlova serije.

Autori serijala The Expanse (nagrađeni nagradom Hugo za Leviathan Wakes, prvi dio serijala, 2011.) nisu upali u zamku prikaza klišeiziranog, klasičnoga znan-fan junaka pa su junaci i ostali likovi ovdje u svojoj punoj životnosti koji s protokom vremena grade i učvršćuju svoj karakter ili jednostavno poginu. Najavljena je i druga sezona serije za početak 2017. godine pa navijamo da se sve to pretvori u pravu znan-fan sagu poput serije Battlestar Galactica i eto nam spinozovske radosti i veselja za sve nas s usahle grane Homo Sapiensa koji će kad tad ili makar u nekom zanimljivom znan-fan serijalu odgovarati pred svemirskim Den Haagom  za genocid koji učiniše nad Neandertalcima.
Fotografija u seriji je fascinantna, pa uzima u obzir najveću silu svemira ako izuzmemo još uvijek neistraženu tamnu energiju. Silu gravitacije na koju je jedini računao Stanley Kubrick i od prije dvije godine Alfonso Cuarón u filmu Gravity. Potom ju je upropastio Ridley Scott i učinio smiješnom u „komediji“ The Martian. Uporaba oružja i inženjerije u seriji je uvjerljiva, ipak smo još u našem Sunčevom sustavu i daleko od puteva i stranputica Interstellara i mačevanja u dalekim muppet svjetovima Star Wars-a.
Još kad je prije koji dan u Late Night-u na Seth Meyersovo pitanje što gleda od televizijskih serija, jedina i neponovljiva Retta (Donna Meagle iz Parks and Recreation), poznata i kao strastvena blogerica, preporučila uz podcijenjene The Leftovers II i seriju The Expanse nije nam preostalo ništa drugo nego da svojim prijateljima sa Zemlje preporučimo da urone u svijet Sunčevog sustava na relaciji Zemlja-Mjesec-Mars-asteroidni pojas, zapuše uši i ne čuju podmukle grmljavine Trećeg svjetskog rata koji nemilice traje od Sirije preko Slavonskog Broda do Pariza, a da ga mi, ljudi iz Europe i Amerike, s radošću i uporno negiramo.