U svijetu postoji jedan filozofski koncept. U njemu je sve dosljedno. Temelji su mu od razuma. Stupovi su mu od logike, krov od smisla, a prozori od marmelade. Da, pogodili ste, radi se o Novoj moralnosti. Nećemo ovdje ulaziti u detalje tog opsežnog, profanog i duhovitog koncepta. S njim se ionako susrećete svaki dan u svom životu. I onda kada ste odgovorni. Ali i onda kada niste. Spominjemo ga ovdje kako bi istaknuli jedan od njegovih  triju betonskih stupova temeljaca te ga povezali sa genijalnim filmskim ostvarenjem Stevena Knighta – filmom Locke. Ako vam redatelj nije baš poznat, Knight je, između ostalog, i scenarista još jednog odličnog filma – Ruskog obećanja.  No, vratimo se stupovima. Kako bi kuća Nove moralnosti bila nestabilna da stoji samo na jednom stupu, osim da su je arhitekti baš tako zamislili i projektirali – što nisu, spomenut ćemo sva tri stupa Nove moralnosti. Prvi stup potporanj Nove moralnosti je, svi znamo, Transparentni egoizam. Egoizam, danas nikad prisutniji i, nažalost, nikad ne transparentniji. Drugi je stup, i vrapci već na grani znaju, Apsolutna odgovornost. I treći, zadnji, i najmanje važan stup, je Diktatura relativizma. Što, dakle, veže film Locke i drugi stup Nove moralnosti. Sve! Steven Knight u filmu Locke maestralno-lucidnim redateljskim minimalizmom i scenarijem življim od samog života, doslovno nacrta značenje centralnog stupa Nove moralnosti – Apsolutne odgovornosti. Osim što je 2013. godine filmom Locke uboo u srce Nove moralnosti, Knight ovim filmom ubada i u srce mnogih filmskih žanrova. Film je to ceste, ali i suptilna psiho-drama, trilerovskog tipa sa samo jednim zapletom i nizom uzbudljivih trenutaka u kojima se glavni junak nalazi u potpuno bezizlaznim situacijama. Od kojih vam doslovno dolazi da vrištite. Kad već to ne radi glavni protagonist. Da, ne samo da Ivan Locke ne vrišti kada bi svaki normalan čovjek vrištao, on bezizlazne situacije rješava staloženo, stabilno i dosljedno svojim odlukama, prema unaprijed odrađenom planu. Kao da je satkan od najkvalitetnijeg armiranog betona. Njegove psihološke suspenzije toliko su masivne da bi se doslovno mogle usporediti sa najvećim ulijevanjem betonske tekućine u temelje jedne civilne zgrade u cijeloj Europi ikad. Radnju filma vam nećemo u potpunosti spoilati. Šteta je. Reći ćemo samo da je u naslovnoj ulozi Ivana Locke-a, izvrsni, kao da mu je sama Akademija Nove moralnosti mati, Tom Hardy (Inception, Pad crnog jastreba, Vitez tame: povratak…). Koji ne treba posebnog predstavljanja. U filmu je Hardy građevinski inženjer Ivan Locke, zaljubljenik u beton i bard dosljednosti, odnosno bard preuzimanja apsolutne odgovornosti za svoje postupke. Ivanu se u filmu zbog jedne opuštene, nemarne večeri u kojoj je betonska kocka temelja njegove zgrade izlivena savršeno, dogodio nesmotren trenutak, koji će mu 9 mjeseci kasnije zaprijetiti kompletnim raspadom života. Beton u filmu ima poseban status. Status romantičnog zavodnika. Da, sve je filmu logično, dosljedno, duboko i teško, ali i tvrdo kao apsolutna odgovornost. Kao beton što se ulijeva u temelje svake zgrade i to u onoj količini koja proporcionalno čini savršen omjer nosivosti sveukupne visine i širine zgrade. Njene stabilnosti, zraka i komadića neba koji krade svojim rođenjem. Steven Knight britanski je redatelj koji se do Locka nije posebno isticao svojim redateljskim ostvarenjima. Iza njega su praktički jedan prosječan film – Iskupljenje, i četiri epizode TV serije Detektivi. Scenaristički se zato dokazao sa podosta naslova. Sa Lockom  on za nas postaje, pretenciozno ćemo konstatirati, kultan! Baš poput Nove moralnosti.