Berberian sound studio, psihološki horor film Petera Stricklanda iz 2012. godine, na British Independent Film Awards osvojio je nagrade za najbolju režiju, najboljeg glumca, najbolje tehničko dostignuće (zvuk) i najbolje dostignuće u produkciji. No, veliko odobravanje kritike popraćeno je i velikim razočaranjem fanova horor filma. Filmu nedostaje klasična naracija, u njemu nema luđaka koji se prešetavaju s motornom pilom i u filmu, zamislite, nitko ne umire. Na toj razini gledano, Berberian sound studio definitivno pada na ispitu žanra. A upravo rečeni žanr, točnije treši talijanski horori iz 70-tih godina zbirnog naziva giallo „vrište“ iz svakog kadra Berberian sound studia.  Radnja filma smještena je u Italiju sedamdesetih, odvija se u studiju za postprodukciju zvuka te prati Gilderoya (izvrstan Toby Jones), introvertiranog majstora zvuka koji iz Engleske dolazi kako bi radio na filmu The Equestrian Vortex. Film se ne bavi konjima, kako je Gilderoy iz naziva krivo zaključio, niti je na tragu pastoralnih dokumentaraca kojima se do tada bavio, već je eksplicitni horor sa svim gadarijama koje možete zamisliti. I cijeli film upravo to i činite, zamišljate, jer se niti jedan kadar The Equestrian Vortexa, izuzev uvodne špice u standardnoj maniri gialla, ustvari ne prikazuje. Ono što se prikazuje i što vas, kao Arijadnina nit, provlači kroz strukturu filma jest zvuk i filmska umjetnost stvaranja zvuka. Razbijaju se lubenica, nožem se kasape kupusi, rotkvicama se čupaju peteljke, voda se ukuhava, mikseri rade u iberu, žene vrište dok ne promuknu, a analogna oprema studija sve to bilježi. Iako smo mi pošteđeni eksplicitnih scena filma, Gilderoy nažalost nije. Posao mu je da ih opetovano gleda i za njih stvara adekvatnu zvučnu kulisu. Pratimo kako Gilderoy sve manje utjehe nalazi u činjenici da je to samo film, odnosno posao kojeg treba odraditi. Djelatnici studija, posebice producent Francesco (Cosimo Fusco) te redatelj Santini (Antonio Mancino) predstavljuju njuške nevjerojatno odbojne u svojoj bahatosti, nezajažljivosti i grubosti, s dozom onog klasično talijanskog macho šarma. Gilderoy s njima gubi bitku od trenutka kad je kročio u studio pa ostatak filma nije ništa drugo doli praćenje njegove nemoći, nesnalaženja i ogromne tjeskobe pred psihičkim terorom sirovog filma, te još sirovijih suradnika. Atmosfera filma je hipnotična i uznemirujuća, u najboljoj praksi Davida Lyncha i ranog Polanskog. Baštini i tradiciju engleskih gotičkih romana Ann Radcliffe i Brama Stokera o neiskvarenim pojedincima u vrtlogu stranih i misterioznih krajeva. Gilderoyeva slamka spasa su pisma koja pristižu od majke, izvještavajući ga o malom čudu prirode, ptićima koji su se izlegli u njihovom dvorištu. Zadnje pismo donosi loše vijesti, a u Berberian sound studiu nastupa silenzio.